Međudržavni ugovori RH-Sveta stolica

Početna stranica » Ugovori » ZAKON O POTVRĐIVANJU UGOVORA IZMEĐU SVETE STOLICE I REPUBLIKE HRVATSKE O SURADNJI NA PODRUČJU ODGOJA I KULTURE

ZAKON O POTVRĐIVANJU UGOVORA IZMEĐU SVETE STOLICE I REPUBLIKE HRVATSKE O SURADNJI NA PODRUČJU ODGOJA I KULTURE

Radi preglednosti i boljeg uvida komentirati ćemo sporne članke ili stavke kako slijede. Razvidno se primjećuje da su posvuda naglašena prava ali ne i obveze Katoličke crkve naspram  Hrvatke države. Neupitan je dojam da su ugovore sročili katolički eksperti, dok su državni blagonaklono sve prihvatili na očito po sve građane štetne ugovore.

Napomena: Komentari redakcije su pisani masnim slovima.

VLADA REPUBLIKE HRVATSKE
Na osnovi članka 89. Ustava Republike Hrvatske, donosim

ODLUKU
O PROGLAŠENJU ZAKONA O POTVRĐIVANJU UGOVORA IZMEĐU SVETE STOLICE I REPUBLIKE HRVATSKE O SURADNJI NA PODRUČJU ODGOJA I KULTURE

Proglašavam Zakon o potvrđivanju Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture, koji je donio Zastupnički dom Sabora Republike Hrvatske na sjednici 24. siječnja 1997.

Broj: 01-97-150/1
Zagreb, 30. siječnja 1997.

Predsjednik Republike Hrvatske
dr. Franjo Tuđman, v. r.

ZAKON
O POTVRĐIVANJU UGOVORA IZMEĐU SVETE STOLICE I REPUBLIKE HRVATSKE O SURADNJI NA PODRUČJU ODGOJA I KULTURE

Članak 1.

Potvrđuje se Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture, potpisan u Zagrebu, 18. prosinca 1996. godine, u izvorniku na hrvatskom i talijanskom jeziku.

Članak 2.

Tekst Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture na hrvatskom jeziku glasi:

UGOVOR

IZMEĐU SVETE STOLICE I REPUBLIKE HRVATSKE O SURADNJI NA PODRUČJU ODGOJA I KULTURE

Sveta Stolica i Republika Hrvatska

želeći urediti odnose između Katoličke Crkve i Hrvatske Države na području odgoja i kulture

– temeljeći se Republika Hrvatska na odredbama Ustava, navlastito na člancima 14, 40, i 68, a Sveta Stolica na dokumentima Drugoga vatikanskog sabora, posebno na Deklaraciji “Gravissimum educationis”, i na odredbama kanonskoga prava;

– imajući u vidu nezamjenjivu povijesnu i sadašnju ulogu Katoličke Crkve u Hrvatskoj u kulturnom i moralnom odgoju naroda, te njezinu ulogu na području kulture i obrazovanja;

– uzevši na znanje da većina građana Republike Hrvatske pripada Katoličkoj Crkvi;

dogovorili su se o slijedećem:

Članak 1.

1. Republika Hrvatska, u svijetlu načela o vjerskoj slobodi, poštuje temeljno pravo roditelja na vjerski odgoj djece te se obvezuje da će, u sklopu školskoga plana i programa i u skladu s voljom roditelja ili skrbnika, jamčiti nastavu katoličkoga vjeronauka u svim javnim osnovnim i srednjim školama i u predškolskim ustanovama, kao obveznoga predmeta za one koji ga izaberu, pod istim uvjetima pod kojima se izvodi nastava ostalih obveznih predmeta.

Postavlja se logično pitanje, zašto je ovaj izborni predmet najednom postao obvezni predmet. Znači, polaznici vjernauka ocjenom iz vjernauka mogu imati bolji prosjek ocjena od nepolaznika. Nije li to jedan od mnogo diskriminirajućih poteza Republike Hrvatske prema jednom dijelu svojih građana. Je li to u skladu s ljudskim pravima i opčim etičkim načelima. Podilazeći načelu o vjerskoj slobodi prekršeno je načelo o opčoj slobodi. Učinjen je i korak diskriminacije – potčinjavajući manje skupine građana na račun većine.

2. Odgojno-obrazovni sustav u javnim predškolskim ustanovama i školama, uključujući i visoka učilišta, uzimat će u obzir vrijednosti kršćanske etike.

S tim potezom „krščanske etike“ Katolička crkva pokušala je dati obol ujedinjenoj Europi – tražeći da to uđe u službene dokumente. Ono što nije tamo uspjela, uspjela je u Hrvatskoj pokušavajući da preko Hrvatske njen nauk postane temelj europskih institucija.

Članak 2.

1. Poštujući slobodu savjesti i odgovornost roditelja za odgoj svoje djece, svakome je zajamčeno pravo izbora vjeronauka.

Ovaj stavak(1) direktno i agresivno aplicira na slobodu savijesti i odgovornost roditelja. Čemu naglašavati da je zajamčeno pravo izbora vjernauka. Kako bi izgledala ova formulacija stavka (1):

„ Poštujući slobodu savjesti i odgovornost roditelja za odgoj svoje djece, svakome je zajamčeno pravo izbora matematike i drugih predmeta“.
2. Školske vlasti, u suradnji s nadležnim crkvenim vlastima, omogućit će roditeljima i punoljetnim učenicima da izaberu vjeronauk pri upisu u školu na način da njihova odluka ne bude povod bilo kakvom obliku diskriminacije na području školskoga djelovanja.

U stavku (2), članak 2. nije razumljivo formulacija „punoljetnim učenicima“, kada se ovdje radi o djeci koja nisu još punoljetna. Također je nerazumljiv navod: „ način da njihova odluka ne bude povod bilo kakvom obliku diskriminacije na području školskoga djelovanja“. Tim navodom obje strane su bile svjesne dikriminatorskog čina a ovim navodom žele to unaprijed odbaciti.

3. Ako bi roditelji i punoljetni učenici željeli promijeniti odluku o kojoj se govori u stavku 1. ovog članka, dužni su o tome pismeno obavijestiti školu prije početka nove školske godine.

Pogledajmo sada stavak (1) koji direktno ponižava roditelje i njihovu djecu. Citat:

„Poštujući slobodu savjesti i odgovornost roditelja za odgoj svoje djece, svakome je zajamčeno pravo izbora vjeronauka“.

Prvo se aludira na slobodu savjesti i odgovornost roditelja za odgoj svoje djece, što je u općem smislu nepojmljivo gledajući paralelno na sve druge školske predmete. Zatim im se zapovijeda da ako promjene svoju savjest i osjećaj odgovornosti, mogu to učiniti samo na početku školske godine.

Članak 3.

1. Katolički vjeronauk predaju kvalificirani vjeroučitelji koji su po sudu crkvene vlasti prikladni za to i koji zadovoljavaju odgovarajuće odredbe zakonodavstva Republike Hrvatske, pridržavajući se svih dužnosti i prava koji iz toga proizlaze.

2. Vjeroučitelji moraju imati ispravu o kanonskome mandatu (missio canonica) koju je izdao dijecezanski biskup. Opoziv mandata nosi sa sobom neposredni gubitak prava na predavanje katoličkoga vjeronauka.

3. Vjeroučitelji su članovi, sa svim učincima, nastavničkoga zbora u osnovnim i srednjim školama, odnosno odgojiteljskoga zbora u predškolskim ustanovama.

4. Programi i način odvijanja katiličkoga vjeronauka u školama svih vrsta i stupnjeva, uredit će se posebnim ugovorima između Vlade Republike Hrvatske i Hrvatske biskupske konferencije.

Dijaczijski biskup po kanonskom mandatu postavlja ili opoziva osobe za vjerski odgoj u školama. Iako se u stavci (1) ističe potreba da dotični vjeroučitelji trebaju ispujnavati potrebne uvjete u skladu s važečim propisima Republike Hrvatske u praksi to izgleda nešto drugačije. Zašto u stavci (2) stoji da samo dijacezijski biskup i to samo po kanonskom zakonu  može svojim dekretom zbog krivog naučavanja i osobnog čudoređa opozvati (smijeniti) vjeroučitelja. Da li je to znak da hrvatski obrazuvni sustav nema uopće prava kontrolirati što se događa na satovima vjernauka? Ako ne stoji, a ne stoji, već u ovom članku se naglašava da jedino dijacezijski biskup ima suvereno pravo na to.

Članak 4.

U dogovoru nadležnih školskih vlasti, mjerodavne crkvene vlasti moći će organizirati u odgojno-obrazovnim ustanovama druge dopunske djelatnosti u svezi s odgojem i vjerskom kulturom, koristeći se prostorijama i pomoćnim pedagoškim pomagalima tih ustanova.

U ovoj općenitoj dozvoli data je mogućnos Katoličkoj crkvi da malo po malo škole pretvori u crkvene objekte. Primjera radi u pojedinim školama za Božić u ulaznim atrijima škole postavljene su božične jaslice u svoj svojoj raskoši. Ulazeći u školu imamo osjećaj da ulazimo crkvu. Da ne govorimo o postavljenim križevima i svetim slikama.

Članak 5.

Katolička Crkva može slobodno priređivati predavanja i poduzimati djelatnosti duhovno-vjerskoga obrazovanja u sveučilišnim ustanovama, u dogovoru s nadležnim tijelima sveučilišta.

Članak 5. nadopunjuje ovlasti iz članka 4. i potvrđuje već u praksi viđeno. Nije crkveni vjernaučni sustav pri pedagoškimo odgojnom sustavu hrvatskog školstva, već su škole na dobrom putu da postanu dio vjerskog sustava.

Članak 6.

1. Programe i sadržaje nastave katoličkoga vjeronauka u školama bilo koje vrste i stupnja, te udžbenike i didaktičku građu, sastavlja Hrvatska biskupska konferencija koja ih podastire nadležnim tijelima Republike Hrvatske radi njihova uvođenja u školske programe.

2. Republika Hrvatska snosi troškove izradbe i tiskanja udžbenika vjeronauka i organizira izdavački postupak u skladu s postojećim odredbama za ostale školske udžbenike.

Republika Hrvatska prema Katoličkoj crkvi ima samo obveze, koje su isključivo financijske i nalogodavačke prirode. Odnos vlast – crkva nije se mijenjala od Franje Tahija do danas.

Članak 7.

1. Mjerodavne vlasti na crkvenom i državnom području, prema vlastitim nadležnostima, bdiju da se vjeronauk u školi i vjerski odgoj u predškolskim i školskim ustanovama i u sadržajnom i u didaktičko-metodičkom pogledu održava kvalitetno i u skladu s propisima crkvenoga i državnoga zakonodavstva.

U članku 7. jasno se vidi da je crkva jednako pravna paralelna vlast sa istim pravima ali u mnogočemu boljim polaznim ugovornim pozicijama.

2. Vjeroučitelji će obdržavati crkvene zakone i odredbe u pitanjima sadržaja vjerskoga odgoja i obrazovanja; što se ostaloga tiče obdržavat će odredbe zakonodavstva Republike Hrvatske i poštivati stegovne odredbe odgojne ustanove u kojoj djeluju.

Sadržaj vjerskog odgoja i njegova kontrola u samim školama bi itekako trebao biti važan za Ministarstvo obrazovanja. Koje bi to druge stegovne odredbe i za što trebale  brinuti odgojne ustanove ako ne za kontrolu obrazovnog sustava koji nije iz sustava školstva.
Članak 8.

1. Katolička Crkva ima pravo osnivati škole bilo kojega stupnja i predškolske ustanove i njima upravljati prema odredbama kanonskoga prava i zakonodavstva Republike Hrvatske.

2. U ostvarenju plana i programa temeljnih obveznih predmeta, te pri izdavanju službenih isprava, katoličke će škole poštivati zakone Republike Hrvatske.

Opet, samo izdašne obveze Republike Hrvatske. Katolička Crkva ima pravo osnivati škole bilo kojega stupnja i predškolske ustanove i njima upravljati prema odredbama kanonskoga prava i zakonodavstva Republike Hrvatske. Hrvatska države preuzima obeze financiranja rada i održavanje objekata i čitavog pogona takvog sustava, a u stvarnosti nema nikakav uticaj niti kontrolu

Članak 9.

Katoličke škole s pravom javnosti, njihovi učitelji i nastavnici, odgojitelji i drugi djelatnici, jednako kao i učenici i odgajanici, uživat će ista prava i dužnosti kao i oni u državnim školama i imat će pravo na primanje novčane potpore kako je predviđeno zakonodavstvom Republike Hrvatske.

Katoličke škole s pravom javnosti, uživat će ista prava i dužnosti kao i oni u državnim školama i imat će pravo na primanje novčane potpore kako je predviđeno zakonodavstvom Republike Hrvatske. Da li je uopće tko u državnim institucijama razmišljao o ogromnim sumama izvajanja novca. S jedne strane imamo prosvjetni kadar loše plačen, a s druge izdašno nagrađujemo jednu konfesiju koja u svojim zahtijevima nema kraja ni osjećaj za svoj vlastiti narod.

Članak 10.

1. Pravni ustroj katoličkih visokih učilišta s pravom javnosti kao i način priznanja stručnih naziva, akademskih stupnjeva i diploma koje izdaju, ravnaju se prema zakonima Republike Hrvatske. Njihova će se primjena urediti posebnim ugovorom između Republike Hrvatske i Hrvatske biskupske konferencije, uz prethodno odobrenje Svete Stolice.

2. Republika Hrvatska osigurava novčana sredstva Katoličkom bogoslovnom fakultetu pri Sveučilištu u Zagrebu, s njegovim područnim studijima, odnosno afiliranim Teologijama u Đakovu, Makarskoj, Rijeci i Splitu.

3. Nadležne crkvene vlasti mogu osnivati nova visoka katolička učilišta. Uz prethodni dogovor mjerodavnih crkvenih i državnih vlasti ona će imati pravo javnosti i za njih će Republika Hrvatska osiguravati odgovarajuća novčana sredstva.

To što je učinila vlast pod vodstvom Franje Tuđmana treba zaista detaljno proučiti i staviti u okvire stvarne mogućnosti Hrvatske države, odnosno njenih građana. Mnogo bogatije države svijeta, mnogo manje su darežljive prema Katoličkoj crkvi. Mi se financijski ne možemo uspoređivati  npr. sa jednom Njemačkom ili Italijom, iako mnogi nadobudni zagovornici baš to i čine. A upravo te bogatije zemlje nemaju takve štetne ugovore sa Sveto stolicom kao RH.

Članak 11.

1. Crkveni instituti za obrazovanje vjeroučitelja i drugih pastoralnih djelatnika, osnovani prema odredbama kanonskoga prava, imaju pravo javnosti u skladu s odredbama zakonodavstva Republike Hrvatske.

2. Republika Hrvatska osigurava novčana sredstva za profesore, odgojitelje i druge djelatnike tih instituta, kako je predviđeno odredbama zakonodavstva Republike Hrvatske o visokim javnim katoličkim učilištima.

3. Isto tako, studenti instituta o kojima se govori u stavku 1. ovoga članka, imat će ista prava i dužnosti studenata u visokim javnim katoličkim učilištima.

Nije li stalno isticanje i izjednačavanje istovažnosti kanonskog prava sa odredbama zakonodavstva i Ustava Republike Hrvatske zapravo polaganje prava na raspolaganje financijskih sredstava u državnom proračunu (stavak (2)).

Članak 12.

1. Zbog službe koju Katolička Crkva obavlja u društvu i poštujući vjersku slobodu, Republika Hrvatska omogućuje Crkvi dolični pristup državnim sredstvima javnoga priopćavanja, a navlastito radiju i televiziji. Pojedinosti u svezi s tim bit će dogovorene između Republike Hrvatske i Hrvatske biskupske konferencije.

Pitamo, koju tu tako važnu službu Katolička crkva obavlja u društvu, osim što kontrolira vlast da li se drži kanonskog zakona i katoličkog nauka u obnašanju vlasti. Poštivanje vjerskih sloboda trebalo bi značiti poštivanje slobode svakog pojedinca i drugih vjerskih zajednica, na način jednakosti – a ne na principima brojčanosti vjernika. Nije li posjedovanje na neograničeni pristup državnim sredstvima javnoga priopčavanja već u suprotnosti sa tvrdnjom poštivanja vjerskih sloboda.

2. Katolička Crkva ima pravo posjedovati i vlastita sredstva društvenoga priopćavanja, u skladu s odredbama crkvenih zakona i zakonodavstva Republike Hrvatske.

3. Poštujući načela vjerske slobode u pluralističkom društvu, Republika Hrvatska će dosljedno paziti da u sredstvima društvenoga priopćavanja budu poštivani osjećaji katolika i temeljne ljudske vrijednosti etičke i vjerske naravi.

Republika Hrvatska ima samo obveze prema Katoličkoj crkvi da među ostalim bude i njen pandur. Tko bi trebao zaštiti nekatolike od neprestanih verbalnih napada katoličkih čelnika. Očekuje se da bi mediji trebali biti u službi crkve – što neki već i jesu.

Članak 13.

1. Kulturna i umjetnička baština Katoličke Crkve te brojni dokumenti pohranjeni u crkvenim arhivima i knjižnicama sačinjavaju dragocjeni dio cjelokupne hrvatske kulturne baštine. Katolička Crkva želi nastaviti služenje društvenoj zajednici i svojom kulturnom baštinom, omogućujući svima koje zanima da to bogatstvo upoznaju, da se njime koriste i da ga proučavaju.

2. Potrebna je suradnja Crkve i Države da se ta baština očuva, da se napravi njezin popis, da se osigura njezina zaštita i omogući daljne povećanje te da se učini dostupnom građanima, u granicama koje zahtjeva zaštita te baštine i skrb za arhive.

3. Da bi se to ostvarilo, ustanovit će se što prije mješovita komisija pedstavnika Katoličke Crkve i Republike Hrvatske.

4. Republika Hrvatska se obvezuje da će sustavno materijalno pridonositi obnovi i čuvanju spomenika vjerske kulturne baštine i umjetničkih djela u posjedu Crkve.

5. Republika Hrvatska se obvezuje da će vratiti crkvene matične knjige, knjige stanja duša ljetopise i druge knjige koje su za vrijeme komunističkog režima nezakonito oduzete Katoličkoj Crkvi, a koje su u njezinu posjedu.

U članku 13. Opet država treba brinuti o kulturnoj baštini Katoličke crkve. U obvezama Hrvatska država ima sva prava da financira i brine se o svim materijalnim dobrima crkve. U pravima situcija je znatno drugačija. Vlasnik i raspolagatelj materijalnih dobara koje Hrvatska država održava i financira je isključivo Vatikan, dakle druga država.

Članak 14.

Visoke ugovorne Strane će zajedničkim dogovorom rješavati moguća međusobna razilaženja koja se tiču tumačenja ili primjene odredbi ovoga Ugovora.

Prvo se moraju stvoriti uvijeti u samim državnim institucijama da poštuju svoj narod i vlastiti Ustav i zakone. Visoke ugovorne strane bi trebale osvjestiti činjenicu da bi trebale prvenstveno služiti svom narodu a ne narod njima.

Članak 15.

1. Ovaj će Ugovor biti ratificiran prema pravnim propisima obiju visokih ugovornih Strana i stupit će na snagu u trenutku razmjene ratifikacijskih instrumenata.

2. U slučaju da jedna od visokih ugovornih Strana bude smatrala da su se bitno promijenile prilike u kojima je sklopljen ovaj Ugovor i da ga treba mijenjati, započet će pregovore o njegovoj prilagodbi novim okolnostima.
Potpisano u Zagrebu, dne 18. prosinca 1996. u dva izvorna i jednako vjerodostojna primjerka na talijanskom i hrvatskom jeziku.

per la Santa Sede              za Republiku Hrvatsku

msgr. Giolio Einaudi           dr Jure Radić

Članak 3.

Ovaj Zakon stupa na snagu danom objave u “Narodnim novinama”.

Klasa: 018-05/96-01/22
Zagreb, 24. siječnja 1997.

ZASTUPNIČKI DOM SABORA REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Zastupničkog doma Sabora
akademik Vlatko Pavletić, v. r.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: